"Osuđen na život" 2007.

2008-01-16T15:12:00.000+01:00

Nakon serije radova „Parazita“ koji su bili više, manje dokumentarne naravi, „Osuđen na život“ je napravljen u trajnom materijalu (A-Crystal + auto lak). Siva forma, parazit je sada integriran u cjelinu i više nije strano tijelo koje je u prethodnim slučajevima dolazilo naknadno i najčešće u drugom materijalu (glina ili glinamol).
U svojim ranijim radovima (npr. „Jezikova juha“ 2004.) već sam obrađivao temu patnje s kojom se bavim u ovom radu. Na koji način doživljavamo patnju, kako se u njoj ponašamo, da li je prihvaćamo na sličan način kao sreću ili bježimo od nje ne dopuštajući da nas oplemeni i time se osuđujemo na život u patnji. Drugačijim razmišljanjem o patnji možda bi uvidjeli njezinu estetiku, to je ujedno i odgovor na pitanje zbog čega sam se odlučio na izradu visoko estetizirane forme. Poza akta je inspirirana Dafnom iz Berninijeve barokne skulpturoe „Apolon i Dafne“, što se ne bi smjelo protumačiti kao jedna vrsta referiranja na majstorov rad već kao aludiranje na baroknu visoku estetiku da bi potencirao ideju rada.

Proces izrade rada

Akt bez "parazita"

Gotovi rad u glini prije ljevanja u A-Crystal

Odljev u A-Crystalu i završna obrada

"Osuđen na život" 2007.

"Paraziti" (serija radova)

2007-11-30T13:10:00.000+01:00

Nastanak forme započeo je 2005.g. na likovnoj koloniji u Vinkovcima. Prvobitna ideja bila je izgraditi formu u glini koja ne će biti zatvorena (karakteristična za taj materijal i način gradnje), već otvorena tako da prožima prostor oko sebe. Tako mi se nametnula forma stabla. Tehničke (ne)mogućnosti odvele su me u drugom smjeru, što je značilo napuštanje prvobitne ideje. Rezultat toga bio je vraćanje na prošlogodišnju ideju (serija robota). Izrađujem skice robotiziranih stabla, koje me nisu zadovoljavale. Zadnje u nizu takvo stablo, počelo je intuitivno, iz težnje da zadovoljim potrebu za odmicanjem od ustaljenog načina rada, poprimati novi oblik. Nakon toga počeo sam razmišljati o materijalu, njegovim mogućnostima, prednostima, manama¹, ali i odnos između voditelja likovne kolonije Antuna Babića i mene i mene samoga². Prva polovica novo nastale forme više je nalikovala mehaničko-robotičkim oblicima. Druga polovica je posljedica ekspresije i eksperimenta. Moj udio u stvaranju je bio da prepoznam i oslobodim materiju da gradi samu sebe. Važan element za razumijevanje forme su izvanjski utjecaji, utjecaj prostora (vjerojatno i vremena), koji su me navodili na određene misli, zaključke i ideje.

¹ „...jer mi moramo razmišljati kroz materijal, svaki materijal ima svoju logiku i karakter...“ Marija Ujević-Galetović (Ive Šimat Banov: MARIJA UJEVIĆ - GALETOVIĆ)
² Neposredno prije izrade forme koja prožima prostor (stablo), ak. kip. Antun Babić mi govori kako glina nije adekvatan materijal za izvedbu moje zamisli zbog kompleksnosti izvedbe i naknadne manipulacije djelom. Izgovorio je to na način koji mi je ostavio prostora da biram što ću napraviti (u suprotnom, tadašnja moja narav i temperament, govorili su mi da ništa nije ne moguće i da je sve moguće napraviti – važnije je od toga u pojedinim situacijama pustiti i prihvatiti). Prave riječi na pravi način postavljene doprinijele su učenju, ali ne vještine i tehnike, već osobnog učenja, koji je nit vodilja kroz ciklus „parazita“. Forma postaje osobnim učiteljem.

Ništa nije slučajno. Jedan događaj utječe na drugi, gradi se.

Vanjština rada malo govori o onome što je ispod površine, a rad je više „nutrina“, tj. one misli, razmišljanja, utjecaji, itd., koji su zapisani u trenutku i prije nastanka rada. Sve te informacije su zapisane u rad.

Nakon likovne kolonije u Vinkovcima na akademiji nastavljam izrađivati seriju radova „Stabla“. Vremenski odmak i promjena ambijenta značajno je utjecala na razvoj forme.
Svaki prostor i vrijeme nosi sa sobom svoje zakonitosti. Promjena je konstanta, kojoj sam se trebao prilagoditi³.

³ Stvarna je promjena ona koju čovjek ne želi. Suočite se sa stvarnošću i dogodit će se promjena koju niste htjeli. (Minuta mudrosti)

Izrađujem nova dva stabla u dimenzijama visine oko 2 metra. Primjenjujem iste principe građe forme u istom materijalu. U slijedećoj fazi eksperimentiram i poigravam se formom stavljajući je u nove situacije. Njome počinjem obuhvaćati „parazitirati“ različite predmete kao npr.: čašu, tanjur, CD-kazetofon, radni stol, pod, postament (Sculpture vs podium, 2006.), video kameru (Sculpture vs video, 2006.), itd. Postavljanjem u drugi kontekst, ne pretenciozno mijenjam formi, a i predmetu značenje. Nekolicinu radova dokumentarno snimam video kamerom da bi potencirao rast, nastanak (bujanje) „parazita“, te ga primjenjujem za pregled rada principom „prije / poslije“. Ideja gore, već spomenutog rada pod nazivom „Sculpture vs video“, proizašla je iz dokumentacije video kamerom 4. Sličan odnos razvijam i u radu „Sculpture vs podium“ u kojem „parazit“ ima ulogu postaviti običan postament u objekt rada.

4 U radu sukobljavam dva medija, kiparski materijalni naspram ne materijalnog videa. Propitujem vrijednosti jednog i drugog, dovodim u pitanje njihove prednosti i mane, sukobljavam ih. Postavljam kameru na postament, a oko nje gradim tj. zarobljavam glinom kadar lišavajući ga neophodnog svjetla koje je mu je potrebno.

..........................................................................................................................

Sculpture vs video 2006.

Sculpture vs video 2006 - video

..........................................................................................................................

Sculpture vs podium 2006.

Sculpture vs podium 2006 - video (sažetak)

Rad „A trebao sam biti slika“ koji izrađujem godinu dana ranije (2005.) ponovno aktiviram, ali ovaj put u spoju s organičkom formom u glini, „parazitom“, pod novim nazivom „Simbioza ili parazit, 2006.“.
Mogao bi reći da je taj rad prekretnica s kojom su mi se otvorile nove ideje i razmišljanja. Postavio sam si pitanje da li je forma na radu kojeg sam napravio godinu dana ranije višak ili ona potencira djelo.

Već sam spomenuo kako svaki prostor ima svoje zakonitosti, tako je i forma podložna njima. U ovom slučaju to je kiparska klasa (prof. M. Vuce) u kojoj je oko 5-6 studenata različitih senzibiliteta. Svaki od njih gradi odnos prema prostoru, ljudima, materijalima, itd. Mene su zanimali ti odnosi i odnos mojeg rada tj. forme „parazita“, naspram tuđih radova. Njihov fizički odnos koji je u jednoj vrsti simbioze. Preduvjet za nastanak novog rada je da netko od kolega pristane na moju intervenciju na njihovu radu.
Uspjeh rada ovisi o međusobnom povjerenju, ne nametljivosti, otvorenosti prema mogućim kritikama i promjenama (prilagodbi).
Tako nastaje rad u suradnji s dvije kolegice sa kiparskog odsjeka, Milenom Mikulandrom i Margaretom Lekić 6.
Prvobitna ideja mi je bila napraviti rad u suradnji samo s jednim od kolega, u ovom slučaju, Milenom, kolegicom iz klase. Njezina reakcija na moj prijedlog je bila suzdržana i tražila je vremena da joj cijela ideja „legne“. U međuvremenu, Margareti sam pričao o razgovoru između Milene i mene na što je ona reagirala nakon nekoliko dana sa željom da sa mnom ostvari ideju. Isti dan Milena se odlučila za suradnju. U tom trenutku rad je pao u drugi plan, a odnos između autora dobivao je na značenju.

6 Koncept rada je eksperimentiranje i spajanje različitih medija kroz tri različita senzibiliteta u jedno djelo. Tri različita izričaja, a Bunićev je imao tendenciju da obuzima „parazitira“ objekte oko sebe zbog naravi forme koja se može lako prilagoditi objektu. U ovom slučaju to su djela Margarete Lekić i Milene Mikulandre. Margaretin rad koji je u osnovi zamišljen da pozove promatrača na interakciju, logičko sastavljanje i rastavljanje rada, Bunić zarobljava u svoju formu koja onesposobljava danju manipulaciju djela. Njezina forma je naglašeno geometrizirana i čvrsta što je u suprotnosti s Bunićevom organičkom formom koja razbija njezinu čvrstoću. Mikulandrina forma je apstraktna, napeta, zaobljena i zbog materijala koje upotrebljava (tkanina i stiropor), promjenjiva i nestalna zavisno o njezinoj i promatračevoj želji. I u ovom slučaju Bunićev „parazit“ demobilizira, zarobljava Mikulandrinu formu oduzimajući joj potpunu mobilnost. Umjetnici ostavljaju otvoreno pitanje da li je Bunićeva forma na Lekićevom i Mikulandrinom radu parazitske ili simbiozne naravi.

Od prve godine do apsolutorija na akademiji imao sam tri profesora / mentora (učitelja). Marija Ujević-Galetović (1. god.), Stjepan Gračan (2. god.) i Miro Vuco (od 3. god. mentor).
Boravkom u akademskoj instituciji u kojoj je primarna djelatnost učitelj, logički se kod učenika (studenata) nameću razmišljanja o tome što je pravi učitelj. Da se nekoga pita ili skupinu, vjerojatno bi bilo puno različitih odgovora, više ili manje objektivnih. Činjenica da definicija pravog učitelja ne postoji, ostavlja mi dovoljno prostora za moguća nagađanja i pogreške 7. Fokus interesa usmjerio sam na razmišljanje, kako učitelj utječe razvoj učenika. Kolika je njegova odgovornost, kakve je vrste njegovo učenje te kakav trag ostavlja na učenika 8.
Za realizaciju rada (diplomski rad), zamolio sam svoje učitelje na akademiji, Mariju Ujević-Galetović, Stjepana Gračana i Miru Vucu, za suradnju i da mi ustupe svoje radove na kojima vršim intervenciju u obliku forme koja prelazi (parazitira) preko njihove. Na taj direktan način ukazujem na primljena / stečena iskustva kroz učenje na akademiji te koliko je ono vidljivo u odnosu na njihov opus. Tim činom neutraliziram jaz između generacija i dobivam vremensku dramu rada. Izvedbu (proces rada) dokumentiram video kamerom kako bi: „potencirao rast, nastanak „parazita“, te ga primjenjujem za pregled rada principom „prije / poslije““. Rad je podijeljen u tri djela, od svakog učitelja po jedan.
Uloga forme „parazita“ se i ovaj puta nametnula i dovela u pitanje mene kao autora koji se koristim radovima već dugi niz godina afirmiranih umjetnika. Pozvat ću se na Lukijana iz Samosate koji predstavlja zanat parazita koji parazitu daje više zadovoljstva negoli što Fidiji (kipar) njegov Zeus dade! 9

7 Lijepi primjer učenja na pogreškama je prikazano u filmu „Spring, Summer, Fall, Winter... and Spring“ gdje nepoznati budistički učitelj pušta učeniku da pogriješi u svrhu učenja.
8 Što naučava vaš učitelj?" pitao je posjetitelj. '"Ništa", odgovorio je učenik. "Zašto onda drži predavanja?" "On samo pokazuje put, ništa ne naučava." Kako posjetitelj nije mogao shvatiti o čemu je riječ, to mu je učenik protumačio: "Kad bi učitelj naučavao, mi bismo od njegove nauke načinili vjerovanje. Učitelja ne zanima što vjerujemo, nego samo što vidimo." (Minuta mudrosti)
9 Lukijan iz Samosate – POHVALA PARAZITU, POHVALA PLESU, POHVALA MUHI

Paraziti 2007. (video instalacija)

Parazit na radu Marije Ujević - Galetović

Parazit na radu Marije Ujević - Galetović - video (sažetak)

Parazit na radu Stjepana Gračana

Parazit na radu Stjepana Gračana - video (sažetak)

Parazit na radu Mire Vuce

Parazit na radu Mire Vuce - video (sažetak)

....................................................................................................................................................................................................

Parazit na radu Denisa Kraškovića

Djelo sam radio za popratnu izložbu „Danas student, sutra umjetnik“, izložbe 5+, koja je održana u gliptoteci Zagreb. Za tu prigodu koristim se radovima već afirmiranog umjetnika Denisa Kraškovića i time ukazujem na put koji svaki umjetnik mora proći do svoje afirmacije. Proces gradnje djela koristim za potenciranje ideje rada.
Koncept izložbe 5+ je da sudjeluju nagrađivani studenti ALU u posljednjih 10 godina i neki od njih već imaju dosta umjetničkog staža. Interesantno je da sam prije same izložbe razgovarao s jednim od njih, koji je diplomirao 1999. godine. Kroz razgovor mi je spomenuo da se skoro više niti ne bavi umjetnošću već produkt dizajnom i kao profesor likovnog školi. Njegov prijedlog rada za izložbu bio je dizajn jednog od njegovih posljednjih stolaca, ali su na ALU njegov prijedlog odbili, pa je izložio skulpture od drva. Inače je on diplomirao slikarstvo. Nisam niti naslućivao koliko je taj razgovor povezan sa temom rada kojom se bavim. U međuvremenu mi je Denis Krašković voljno ustupio svoje tri gljive koje je izradio za izložbu „The end ???“, na koje sam tek trebao intervenirati tj. „parazitirati“ ih. Žutu i crvenu sam parazitirao prije same izložbe i dokumentirao videom proces rada. Prvi puta izbacujem iz videa svoje prisustvo u izradi, jer sam na izložbi trebao izvesti performance parazitiranja treće, bijele gljive, što se na kraju nije dogodilo jer je izložba trebala biti u dvorištu gliptoteke, ali je za taj dan najavljivana kiša što se znalo skoro tjedan dana prije. Naišao sam na nerazumijevanje jednog od organizatora, dekana ALU S. Drinkovića, koji je za izgovor što ne mogu nigdje drugdje unutar cijelog prostora gliptoteke postaviti rad okrivio dragog Boga što je On želio takvo vrijeme. Ponižavajuća je bila izjava P. Bogdanića kada mi je rekao „kolega ja vas mogu samo čašom vina ponuditi“. Još je žalosnija činjenica da me je ALU pozvala da sudjelujem na izložbi.
Ova priča je simbolična za rad. Govori o tome što sve prolazi ne samo umjetnik već i svaki čovjek na svojem putu do afirmacije. Sa njom zaokružujem i dovršavam nezavršeni rad!

Parazit na radu Denisa Kraškovića 2007.

Parazit na radu Denisa Kraškovića 2007.